„Prvo što bih uradila kao predsednica mesne zajednice bilo bi da učinim sve što mogu da utičem na to da mesne zajednice imaju važnu i obavezujuću ulogu – a imale su je nekada – prilikom određivanja naziva ulica, jer mislim da se nazivi ulica ovde određuju „od vesića do vesića“, kada kažem ‘Vesić’ pri tom mislim na nekoga ko vrši neka praktička, operativna ovlašćenja u bilo kom mestu i to ne mora biti grad, može biti i selo. Dakle, to ne može da bude stvar nikakve centralne komisije, to mora da bude stvar građana koji tu žive. To je prvo što bih uradila. A drugo što bih uradila i to zbog toga što sam te profesije koje jesam, obrazovala bih besplatan kurs za građane, ali ne da ja tu nešto vaspitavam i podučavam da budu građani, ne, nego bih ih pozivala na neke vrlo zanimljive i konkretne teme: vi biste da tražite građevinsku dozvolu – hajde da vas naučimo kako se traži i od koga se traži i kako se na tom šalteru lakše dolazi na red. I verujem da bi se određeni broj ljudi na takvom šalteru prijavio. Ili: tražili ste neki lek i rekli su vam da taj lek nije na listi pa ne možete da ga dobijete od lekara nego morate da ga platite, pa hajde da vidimo da li možemo da vodimo nekakve upravne postupke i da vas poučim kako da ih vodite zato što taj lek ne možete da nabavite preko recepta nego morate da ga platite. Ili, na primer: ćerka vam je ostala u drugom stanju, a ide u osnovnu školu ili gimnaziju i da li sada škola ima pravo da je izbaci iz škole. Ili se nalazite u staračkom domu i na vas vrše pritisak da ostavite svoju imovinu – bilo da je u pitanju stan ili novac – nekom trećem licu ili socijalnom radniku. Šta vi možete da uradite? Ja mislim da bi na takvim životnim temama ja bila doživotna predsednica mesne zajednice… kada bih, recimo, imala te ambicije.“